Žena je žena

Dok gledam kako stojiš tu
I bijes obuzima te svu
Ja ne znam što bih mogo reć
No samo dosta mi je već
U vinu koje popih sad
Utopio sam čitav jad
Jer život moj je kao noć
O kad bi samo htjela poć
To tijelo tvoje dobro znam
Bez nade sada stojim sam
Ja nemam snage to ti znaš
Upropašten je život naš
I trpim tvoj karakter loš
No što da tebi kažem još
Ponekad
Želim da je kraj
Udavit bih te mogo znaj
O kako izmjeni se svijet
U ovih
Dvadesetipet
Gledaj samo krevet svoj
Ogrtač nezakopčan tvoj
I čarape do samog tla
O neuredna ti si sva
I ja se pitam svaki dan
Kud ode nekadašnji san
I što je bilo s našim snom
Da prođe on
Da prođe on
Ne mogu da ti čujem glas
I umor pada među nas
O prijatelji kakav lom
U srcu mom
U srcu tvom
Da jednom barem šutjet znaš
Al ne
Ti samo brbljaš baš
I riječi grube, riječi zle
Kao kiša padaju na tle
A otrov tvoj i sav taj jad
Otrovat svijet bi mogo sad
Pa ipak često mislit znam
Pokraj tebe kada ležim sam
Da moja žena još si ti
Da nisu mrtvi snovi svi
O kad bi smršat mogla bar
Za sreću nitko nije star
A pudera i šminke trag
Još uvijek bio bi mi drag
I osmjeh blag na licu tvom
Još uvijek mio srcu mom
Jer ja neću da je svemu kraj
Dok u tvom blagom oku sjaj
Za mene znači čitav svijet
U ovih
Dvadesetipet
Budi opet nježna budi san
O davnoj sreči koju znam
Jer i sad
Ja te želim svu
Da budeš tu kraj mene
Tu